Predstava “Ključ” nastala je u produkciji Pozorišta mladih Tuzle, u partnerstvu sa Udruženjem “Mladi Tuzle”, a ona predstavlja ispitnu predstavu polaznika starije grupe Dramskog studija za djecu, mlade i odrasle 2019.
Predstava je rađena po motivima teksta „Draga Jelena Sergejevna“ autorice Ljudmile Razumovske
Drama „Draga Jelena Sergejevna“ nastala je u Rusiji, sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je komunizam bio na vrhuncu razvoja. Odmah nakon prvog izvođenja, igranje predstave je zabranjeno. Predstava je zabranjena od strane vlasti i to zbog surove kritike upućene tadašnjem društvu. Opšte je poznato da to nije bio jedini slučaj. Mnoge druge predstave su tokom historije razvoja ljudske civilizacije bile zabranjene. Određeni vremenski period su bile tabu tema, a onda su nakon isteka nekog vremenskog roka, ponovo postale dio uobičajenog, svakodnevnog repertoara pozorišnh predstava. Postavlja se pitanje: „Zašto“? Naivni bi odgovorili kako se današnje, moderno društvo više ne suočava sa zastarjelom tematikom koju Ljudmila Razumovska obrađuje u tekstu „Draga Jelena Sergejevna“, pa zašto bi ga onda iko zabranio? Ili jednostavno ne postoje više ljudi kojima je iole stalo do drušva? Možda ne postoje ljudi kojima savjest i moralna etika nalažu da neku predstavu zabrane? Da li su ljudi toga svjesni ili ih jednostavno nije briga? Svjesno guranje nekih stvari pod tepih ukazuje na to da su ljudi barem prihvatli njihovo postojanje. Čini se da smo danas, na vrhuncu razvoja tehnike i tehnologije, zapali u stanje hronične apatije. Kao da uporno svjesno biramo ostati slijepci i svjesno odgajamo nove generacije bezličnih pojedinaca koji gube sposobnost razgraničenja ljubavi i mržnje, moralnog i nemoralnog, dobrog i lošeg. I eto, skoro 40 godina nakon što je Ljudmila Razumovska uputila kritiku društvu tekstom „Draga Jelena Sergejevna“, mi smo stvorili naraštaje nesposobne da kritiku prepoznaju, a kamoli da je prihvate i riješe krizu u koju društvo zapada.
Grupa starijeg uzrasta Dramskog studija za djecu, mlade i odrasle 2019, „Jelenu Sergejevnu“ samo je obukla u novo ruho i simbolično je nazvala „Ključ“. Na scenu je stala ona ista profesorica od prije 40 godina, s nešto modernijim naočalama i drugačijim krojem suknje. Isto važi i za učenike, kao i za priču u cjelini, srž se ne mijenja, mijenja se samo ruho. Kreirano je dosta novih likova koji, u skladu s razvojem društva, postaju neophodni za razumijevanje priče. Kao da su broj problema i kriza društva srazmjerni njegovom razvoju. Kontradiktorno, zar ne? Na momente se čini da profesorica i njeni učenici mijenjaju uloge. Profesorica poprima obrise naivnog, nevinog djeteta koje uplašeno čuči unutar čopora vukova. Vukova, koji se svakog trena mogu ugušiti u nadolazećem tornadu sopstvenih problema, ali samo onda kad su vukovi samotnjaci. Zato se kreću u čoporima i ruše sve pred sobom jer kad su gladni, vukovi imaju samo jedan cilj. Tako i nove generacije ljudi kojima nije pružena prilika da uče i razvijaju empatiju, postaju surove prilikom ostvarenja ciljeva. Od malih nogu, svi pojedinci svoje probleme donose u škole i tako upravo škole postaju epicentar krize društva. Kako je rečeno u tekstu, škole odgajaju čudovišta. Iako nam školski sistem nudi pregršt informacija, često se labilni pojedinci u tom sistemu izgube, te ga zato neminovno treba mijenjati. Prije svega, treba se suočiti s njegovim nedostacima i činjenicom da škola ne odgaja emocionalno inteligentne nego dobro informisane pojedince, spremne da informacije iskoriste u cilju zadovoljenja vlastitih potreba. Veliki dio učenika pristao je biti dio čopora jer se jednostavno ne snalaze kao vukovi samotnjaci ili im je to mišljenje nametnuto jer društvo ne prihvata samotnjake? Skoro svi učenici bez pogovora prihvataju Volođu kao vođu čopora jer im nije pružena prilika da nauče razlikovati osobine dobrog i predanog od osobina surovog vođe koji ne bira sredstva za postizanje cilja. Međutim, ne treba kriviti niti samo školu niti samo roditelje niti cjelokupan sistem i društvo. Treba kriviti svakog pojedinca koji nije spreman iskočiti iz unaprijed postavljenih, “normalnih“ okvira.
Kroz predstavu su obrađene i mnoge druge teme koje se mogu svesti na jednu: neprihvatanje različitosti. Dok god nismo sposobni staviti se u cipele drugog i drugačijeg, nećemo moći pronaći ključ kojim ćemo otključati vrata novog svijeta i izvući društvo iz krize. (Tekst: Dženana Pačariz)
Pedagoški rad sa grupom i režija:Anela Huremović i Amila Šećerbegović
